Naziv „teodiceja” (grč. Θεός - Bog i δίκη – pravednost) koji znači opravdanje Boga uvodi Leibniz (1646.-1716.) svojim djelom Teodicejski ogled o Božjoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla (1710.). Pojam „teodiceja” u širem smislu ukazuje na filozofijsku spoznaju postojanja, naravi i djelovanja Božjeg („theologia naturalis”, naravna teologija, filozofijska teologija, filozofija o Bogu) i taj je naziv uobičajen u filozofiji i teologiji katoličkih učilišta od XVIII. stoljeća te nadalje. U užem pak smislu taj naziv kazuje ono misaono nastojanje koje ide za tim da opravda Božju dobrotu, pravednost i svemoć sučelice zlu i patnji u stvorenju i povijesti i kao takva teodiceja u užem smislu spada u krug tema o Božjem djelovanju ili odnosu Boga i svijeta.U sklopu ovog kolegija bavimo se tradicionalnim dijelovima „školske” teodiceje koji obuhvaćaju pitanje Božjeg postojanja, Božje bîti ili naravi te pitanje odnosa Boga i svijeta, odnosno aspekt Božjeg djelovanja. Pritom analiziramo i suvremene diskusije o tim pitanjima te zahvaćamo i u sfere filozofije religije. U prikupljanju građe i pripremi materijala referirali smo se na klasičnu i suvremenu, referentnu literaturu, te na vlastita promišljanjima o određenim temama.

U svim dimenzijama ljudskoga života spolne razlike muškog i ženskog određuju čovjeka. Moralna teologija, koja želi toj činjenici pristupiti odgovorno mora uvažavati spoznaje drugih disciplina. na prvome mjestu se polazi od antropoloških spoznaja o spolnosti, koje gleda u svjetlu kršćanske vizije o čovjeku, kako s epokazuje u sv. Pismu i kako je oblikovana kroz povijest teologije. nakon obrade konkretnih vidova spolnoga morala kao što su autoerotizam, prostitucija, homoseksualnost, pornografija i dr., pažnja se usmjerava na pitanje bračnog i obiteljskog morala, narav braka, njegov smisao i svrhu, bračnu ljubav, bračnu neplodnost i pitanje umjetne oplodnje, metode planiranja, rađanja i odgoj potomstva, te pastoralnu brigu za supružnike. 

Čovjek: tjelesna, psihička i duhovna komponenta – međusobno prožimanje; povijest psihologije; psihički procesi; metode istraživanja u psihologiji; glavni pravci u psihologiji; živčani sustav i aktivnost mozga; stanja svijesti; osjeti i percepcija; učenje i pamćenje; sjećanje i zaboravljanje; inteligencija; emocije – emocionalna inteligencija; motivacija; stres i zdravlje; osobnost; razine svijesti; psihički poremećaji; psihoterapija; socijalni odnosi; društvo i kultura.